<  1  2  3  4  5  6  7  8  9  10  11  >
  Tržišno rešenje - Lingvistika i država
Autor: Ivan Jankovic
Ovo je jedno od najosetljivijih pitanja na Balkanu (osim granica i "ko je prvi počeo"). Ko govori kojim jezikom i kako će se taj jezik zvati u velikoj meri je nastavak "pucačkog rata" novim sredstvima, instrument "odbrane" "nas" od "njih", ili dokazivanja da oni nemaju pravo na ovo ili ono, jer oni govore naš jezik a nemaju svoj itd. Veliki deo sporova o jeziku bi se mogao svesti na neke od ovih motiva. Imati svoj jezik i nazvati ga imenom sopstvene države, a uz što je moguće više zadreti u pravo drugih da to isto urade osnova je jezičkog nacionalizma na Balkanu.

Kao i genetika o kojoj smo pisali ranije, lingvistička nauka stvara velike glavobolje nacionalističkim ambicijama. Sudbina starog "srpsko-hrvatskog" jezika je najbolja ilustracija toga. Lingvistički, reč je o zajedničkom policentričnom jeziku većine ljudi u staroj Jugoslaviji: njime govori preko 70% Hrvata, svi Bošnajci Muslimani, svi Crnogorci, i preko 90% Srba. Karakteriše ga izgovor reči "what" kao "što" odnosno "šta", odakle potiče i ime ovog govora ("štokavski dijalekat srpsko-hrvatskog jezika"), različita sudbina starog slovenskog glasa jat (od "i" gde imamo ikavicu, "ije" - ijekavicu do "e" - ekavicu). Standandardizovani književni jezik je nešto uži: pored prethodnih karakteristika dodaje se takozvana novoštokavska akcentuacija, tj sistem sa četiri različita akcenta i uobičajenim prenošenjem naglaska kod višesložnih reči za jedan slog ka početku. Ovaj standardni jezik ima dve varijante, istočnu ekavsku i zapadnu ijekavsku.

Ovo je (bila) manje-više oficijelna pozicija jugoslovenske lingvistike pre početka žurke 1990ih , uz nekoliko komplikacija koje su važne za našu analizu. Prvo, zašto samo 70% Hrvata i 90% Srba govori srpsko-hrvatski jezik?  To nas vodi direktno u središte stvari: govori koji su nazivani neštokvaskim dijalektima srpsko-hrvatskog jezika i jedan staroštokavski govor zapravo lingvistički ne spadaju u taj jezik (kajkavski, čakavski i na istoku torlački dijalekat). A bili su svrstavani u srpsko-hrvatski iz istih razloga iz kojih se danas taj osnovni govor rasparčava na najmanje četiri različita "jezika" - političkih.

Kada gledate lingvistički, u staroj Jugoslaviji je postojao značajan jezički pluralizam i mimo slovenačkog, makedonskog i nekih manjinskih jezika, ali se taj pluralizam nikad nije uklapao u nacionalno-političke kriterijume šta jezički pluralizam (treba da) znači. Pođimo od možda najsmešnijeg slučaja - Hrvatske. Većina Hrvata govori ijekavsku ili ređe ikavsku varijantu novoštokavskog dijalekta koji ima stepen razumljivosti sa nehrvatskim štokavcima od 100%.To je u osnovi govor Vuka Karadžića, za svakog stranog slavistu. Kajkavsko narečje kojim se govori u krajnjim zapadnim krajevima, Zagorju i Međimurju je ekavski (!) govor, sa starom akcentuacijom (kao u Vranju i Nišu!) lingvistički gledano mnogo bliži slovenačkom nego sprsko-hrvatskom jeziku. Ironija je da danas Hrvati ne žele da priznaju da je njihov standardni štokavski jezik isto što i srpski štokavski. .Ali, ako bi hteli - oni imaju zaista različit jezik - kajkavštinu. Jedina je muka što 90% samih Hrvata ne razume taj jezik, a nekmoli da ga može govoriti.

Ili uzmimo Srbe. Desno od Drine pričaju ekavicu, levo od Drine ijekavicu. Prekodrinski Srbi govore mnogo sličnije Hrvatima i Bošnjacima sa kojima i oko kojih žive, nego Srbima u Beogradu, ili ne daj bože Nišu i Leskovcu. Dalje, među Srbima ne govore svi standardni jezik postoje dva govora koji imaju novoštokavsku akcentuaciju i koji su osnova književnog standarda: istočnohercegovački (ijekavski) i šumadijsko-vojvođanski, koji je ekavski i govori se u Vojvodini (osim Vršca i okoline), zapadnoj i centralnoj Srbiji sve do linije Beograd-Kragujevac-Kraljevo.  Istočno i jugostočno od te linije počinju staroštokavski govori koji imaju staru slovensku akcentuaciju na kraju reči. Poznati srpski lingvista Slobodan Remetić napisao je da  je u akcenatskom pogledu neuporedivo manja razlika između Gospića u Hrvatskoj i Gornjeg Milanovca, nego između Gornjeg Milanovca i Kragujevca. Srbin iz Gornjeg Milanovca sličnije govori  Hrvatu iz Like nego Srbinu iz susedne Jagodine! Kako preživeti takav užas?

Ima još. Negde između Stalaća i Aleksinca polako počinju da nestaju padeži. Ovo je fenomen poznat mnogim ljudima koji žive u Srbiji ("Živim u Niš", "dolazim iz Niš" itd - predmet stalnih ismevanja "južnjaka" od strane govornika šumadijsko-vojvođanskog dijalekta). Na krajnjem jugostoku, u zoni takozvanog torlačkog dijalekta padeža uopšte i nema, isto kao u bugarskom i makedonskom jeziku (jedina dva slovenska jezika koji su potpuno izgubili padeže). U lingvističkom smislu, ovaj torlački dijalekat je sličniji bugarskom jeziku nego srpskom, a u srpski je svrstan iz istih razloga iz kojih je kajkavski svrstan u hrvatski - političkih. To je govor vrlo sličan kumanovskom dijalektu makedonskog i pograničnom zapadno-bugarskom govoru. Govornici ovog dijalekta koji žive u Srbiji su zapravo dvojezični - oni kući govore svoj "torlački", kvazibugarski (govor Bore Stankovića), a u školi uče novoštokavsku srpsko-hrvatsku ekavicu Laze Kostića i Branka Radičevića.

Na kraju Crna Gora. Oni insistiraju da se uvede njihov poseban jezik, "crnogorski". Ok, samo koji je to tačno jezik? Tamo se govore dva vrlo različita dijalekta - takozvani zetsko-južnosandžački na istoku (Cetinje, Podgorica, Bijelo Polje, Berane) i istočnohercegovački na zapadu (Nikšić, Šavnik, Pljevlja, Kolašin, Mojkovac). Prvi je staroštokavski, drugi je novoštokavski. Potonji je klasični srpski ijekavskog standarda kakvim je pričao Vuk Karadžić, dočim je prvi jezik Gorskog Vijenca i Luče Mikrokozme i danas jezik koji ekavski govornici najčešće imaju u vidu kada referiraju na "crnogorski" govor. Vuk je bio iz Drobnjaka (Šavnik), Njegoš sa Cetinja. Danas kao i tada, Nikšićanin priča mnogo sličnije Užičaninu iz Srbije nego Podgoričaninu. Jel "crnogorski" jezik, (za razliku od "srpskog") ono što se priča u Nikšiću ili ono što se priča u Podgorici? Ako je prvo, milioni Srba, Hrvata i Bošnjaka pričaju "crnogorski" ali pola Crne Gore ne! Ako je drugo, opet pola Crne Gore ne govori "crnogorski", ali zato Srbi i Bošnjaci u Novom Pazaru, Tutinu i Ibarskom Kolašinu govore!  Komediji nikad kraja.

Umesto precizno razgraničenih nacionalnih "jezika" koji se poklapaju sa nacionalnim teritorijama (ideal nacionalista krvi i tla, kao i većine balkanskih lingvista, ili se to ja ponavljam...), svetski lingvisti južno-slovenske jezike vide u jednom kontinuumu, na čijim marginama su slovenački na zapadu i bugarski i makednoski na istoku i jugu, a razne varijante srpsko-hrvatskog u sredini. Prelazi su postupni i organski i nikad se ne poklapaju sa nacionalnim odrednicama: između slovenačkog i srpsko-hrvatskog stoji kajkavski kojim govore isključivo etnički Hrvati. Na istoku "bafer zonu" čine Srbi, Bugari i Makedonci "torlačko-kumanovske zone", koji razdvajaju "čist" SH od "čistog" makedonskog i bugarskog. I svi prelazi su lagani i postupni. Prelazak SH u slovenački je vidljiv već u Zagrebu gde se govori kajkavski i sa starom akcentuacijom, ali se dramatično pojačava kako idete na severozapad (Zagrepčani čak nisu u stanju da uopšte razumeju neke poddijalekte kajkavskog). U Srbiji, Niš, Prokuplje ili Aleksinac svi pripadaju torlačkoj zoni, ali još uvek imaju dosta veza sa srpskim "standardom". No ja - odrastao u Mladenovcu u Šumadiji - imao sam svojevremeno značajnih problema da pohvatam mnoge nijanse spontanog razgovora trojice Aleksinčana na njihovom lokalnom dijalektu. To nije bugarska ili makedonska granica, to je grad u "srcu Srbije" kako se to često kaže. Kako idete južnije taj se efekat pojačava. Pitao sam jednog svog vrlo obrazovanog prijatelja koji je rođeni torlački govornik sa krajnjeg juga Srbije kako on priča taj dijalekat, (pošto ga nikad nisam čuo uživo), na šta je on odgovorio- uh, bolje nego srpski!. Pirot, Dimitrovgrad, Vranje, Vladičin Han itd već su lingvistički bliži bugarskim i makedonskim susedima nego udaljnim sunarodnicima u Beogradu, Valjevu ili Smederevu.

Kao i sa raspravama o rasi, genima i poreklu, lingvistika nam ilustruje, samo mnogo preciznije i egzaktnije, veštački karakter nacija. Ne postoji kategorija sa pogrešnijim nazivom - nascio znači urođeno, prirođeno itd, pripadnici iste nacije bi trebali da budu istog porekla i da govore isti jezik.A ne postoji ništa artificijelnije od standardnih jezika. Šta imamo na terenu je zapravo nametanje jednog od lokalnih dijalekata većini ostalih i prisiljavanje da uče i govore taj dijalekat. U mnogim slučajevima ljudi moraju da uče potpuno drugi jezik (kao Hrvati kajkavci i Srbi "torlaci"). I ovo nije nikakva naša balkanska specifičnost. Italijanski književni jezik koji čujete na RAI televiziji, filmovima itd je zapravo toskanski dijalekat Firence i Siene,suštinski - govor Mikelanđela, Leonarda i Makijavelija. Otiđite na Siciliju, Napulj ili u pokrajinu Apulja na Jugu i videćete enormne razlike koje nekad utiču i na uzajamnu razumljivost. Ili uporedite standardni nemački jezik, tzv Hochdeutsch koji je govor pokrajine Hanover u centralnoj Nemačkoj. Neki od severnih govora okoline Hamburga i Rura imaju neuporedivo manji stepen uzajamne razumljivosti sa švapskim i švajcarskim dijalektom nego između Zagreba i Beograda. Ipak svi Nemci u školi uče Hochdeutch i svi stranci to smatraju "nemačkim" jezikom. Nije daleko od istine da je "jezik" zapravo dijalekat sa vojskom i državnim školama. Dokle stignu da zastavu pobodu generali i ministri najjače provincije, dotle seže "organska" nacija.

Naravno, u jednom su smislu jezički standardi neophodni. Oni olakšavaju komunikaciju. Da nema srpsko-hrvatskog standardnog govora onda bi ljudi na Zapadnom Balkanu pričali nemački ili engleski ili neki treći jezik, što bi bilo mnogo teže. U starom Rimu su pričali latinski u adminsitraciji i javnim poslovima. Obrazovani ljudi, bez obzira na poreklo morali su znati grčki. Problem kod nas je što je taj instrumentalni aspekt  jezika nadopunjen i zapravo istisnut mitomanskim, fašističkim nebulozama o jeziku kao izrazu "nacionalnog bića", prirodnoj činjenici poput planina, reka i drveća. I onda kad neko kaže kako Srbi i Hrvati pričaju isti jezik ili kako Crnogorci imaju ili nemaju svoj poseban jezik to su onda pitanja nacionalnog života i smrti. Svako dovođenje u pitanje ekskluzivnosti veze između jezika i nacije je shvaćeno kao "rastakanje nacije" i agresija na našu samobitnost i na kraju - samo postojanje. Otuda jezičko čistunstvo i narcizam, iskorenjivanje tuđica, kao kod Srba i Hrvata, iliti pak njihovo vraćanje i nametanje da bi se razlikovalao od drugih, kao kod Bošnjaka ili pak izmišljanje novih slova i glasova, kao kod Crnogoraca. Da se stvori fikcija da "mi" imamo "naš" jezik koji je nužno različit od njihovog, i kojim govore naši sunarodnici u našim granicama.


Prisilna asocijacija nije socijalizacija.

Prisilna asocijacija nije socijalizacija

Napisao Ron Paul, preuzeto sa Ron Paul Facebook stranice.

Da li ste zapanjeni onim u što se pretvorila američka kultura?

Da li ste zbunjeni stanjem kako se svaki moralni princip mogao tako brzo okrenuti naglavačke?

Pa, to zapravo nije slučajnost.

Vjerovatno ste čuli za “kulturni marksizam”, ali da li znate šta to znači?

Marksisti, poslije ogromnog neuspjeha njihovih *ekonomskih* ideja, su odlučili da promijene svoju strategiju napada. Nije bilo načina da se ljudi uvjere da je socijalizam ekonomski superioran u odnosu na kapitalizam.

Teaser thumbnail sadržaja: 

čitaj dalje

   - Iran-Chavez
https://youtu.be/Dg_xr9WCwTk Oglasi

Ono što Vi implicirate je: "Znate šta, ako sutra legalizujemo heroin, svi će konzumirati heroin." Koliko ljudi ovdje bi konzumiralo heroin ako bi to bilo legalno? Kladim se da niko! “O, da, potrebno mi je da se država brine o meni. Ja ne želim da konzumiram heroin, i zato su nam potrebni svi ti zakoni!”

Video: 

čitaj dalje

  Tržišno rešenje - Nova knjiga
Autor: Milan Ćirković

Krajnje neskromno, moram da pomenem da se moja nova knjiga upravo pojavila u izdanju Oxford University Press-a. Zahvaljujem se svima, uklj. neke sa ovog bloga, koji su na ovaj ili onaj način doprineli ovom projektu (i pomenuti su u zahvalnici).



Konačno, prigodan citat (str. 183, uklonjene fusnote):


Remember Comrade O’Brien’s solipsist geocentrism in 1984:

‘What are the stars?’ said O’Brien indifferently. ‘They are bits of fire a few kilometres away. We could reach them if we wanted to. Or we could blot them out. The earth is the centre of the universe. The sun and the stars go round it.’

Historians have demonstrated how classical totalitarian  systems  like  Nazism and communism undermined science and technology for ideological benefit. Robert Zubrin has argued that ‘bad memes’ could even destroy a large Galactic civilization which would otherwise be immune to all other natural and artificial threats; this is Introvert Big Brother taken to the extreme.  Lem’s  novel Eden paints another bleak picture of extraterrestrial totalitarianism.

How could such a state of affairs emerge? Obviously, there are many possible ways of establishing a totalitarian state, but one is becoming more and more actual with time: in order to avoid self-destruction or other global catastrophic risks, the infrastructure for such a state could be set up, with broad societal acquiescence. Such an infrastructure would include global and detailed surveillance, advanced methods of data processing, genetic screening, and so on. All such measures—and other more intrusive ones, not considered today in this relatively benign, nearly totalitarianism-free moment in human history— may have entirely legitimate justification within a liberal governance; however, once in place, they might be subverted for totalitarian purposes much more easily than in the case of setting up totalitarianism ab initio. We have witnessed that even the most liberal and enlightened human societies can take illiberal measures, with broad acquiescence of the population, if sufficiently threatened. The relevant insight is that such a development will likely lead to the decrease of contact cross section, thus enabling the hiding of older intelligent communities, and the paradoxical conclusions of Fermi’s problem.

A particularly troubling feature of this type of hypothesis is that a single type of totalitarian state could arise as a consequence of many different sorts of crises (including preventing global catastrophic/existential risks), but there are few ways—if any—it could be dismantled if it is technologically sufficiently advanced. In other words, it could be regarded as an attractor in the space of the possible historical trajectories of civilizations.

U ovom kratkom isječku iz dužeg intervjua, Ayn Rand opisuje vrstu pojedinca koji može da promijeni savremenu kulture u pravcu razuma i intelekta. Cijeli intervju je dostupan ovdje. Izvor: Ayn Rand Institute YouTube kanal.

Video: 

čitaj dalje

Datum: 
Friday, 13 April, 2018 - 09:00 - Sunday, 15 April, 2018 - 19:00

LibertyCon je veliko Evropsko okupljanje studenata otvorenog uma. Nakon gradova Leuven, Berlin i Prag, naša sedma po redu evropska
konferencija stiže u Beograd, 13-15 april, 2018. Posljednje okupljanje koje je održano u martu u Univerzitetu Charles u Pragu, privuklo
je 800 studenata iz 50 zemalja.


 

Sa Facebook stranice eventa:

https://www.facebook.com/events/1683071355100318/

Teaser thumbnail sadržaja: 

čitaj dalje

Datum: 
Friday, 6 April, 2018 - 21:00

Balkanski objektivisticki centar (BOC) prima prijave za Školu objektivizma u Sarajevu.  Projekat je u saradnji sa Ayn Rand institutom

Prijave traju do 6. aprila 2018.

Za više informacija obratite se ekipi na Facebook stranici centra.

Link prijavnog formulara ovdje

Teaser thumbnail sadržaja: 

Vlasnici hrvatske blockchain kompanije Irresident u intervjuu za Novu TV, nakon njihovog predavanja pod nazivom "Pomirenje nepomirljivog: javni blockchain i stara škola financija", na "Enter the Blockchain" konferenciji na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, Hrvatska.

Predavanju su prisustvovali ključni ljudi hrvatske blockchain scene, istaknuti profesori ekonomije, članovi odbora vodećih hrvatskih banaka, preduzetnici, advokati i članovi radne grupe Hrvatske centralne banke odgovorne za predlaganje blockchain regulacije u Republici Hrvatskoj.

Video: 

čitaj dalje

  Tko je John Galt? - Starve the Beast!
“I am in favor of cutting taxes under any circumstances and for any excuse, for any reason, whenever it’s possible.” – Milton Friedman Nisam neki preveliki obožavatelj God Emperora, ali vjerojatno je riječ o najboljem američkom predsjedniku poslije Drugog svjetskog rata, i to ne samo najboljem po SAD, nego potencijalno najboljem i za Europu. Nakon […]
Autor: Jadranko Brkic
Sa završetkom 2017. godine, navršava se 10 godina od kako su gotovo neizgovorive riječi 'libertarijanizam', 'libertarijanac'  i 'libertarijanci' polagano ušle u svakodnevni rječnik zemalja zapadnog Balkana. Ron Paul LOVE revolucija, jedinstven politički fenomen koji je 2007 godine podsjetio ogroman broj Amerikanaca na zaboravljene korjene prosperiteta njihove zemlje i inspirisao ih na
  Tržišno rešenje - Bitcoin kao valuta?
Autor: Slaviša Tasić
Ovoliki uspon Bitcoina neobjašnjiv je za ekonomiste. Ne znam da li je to problem za bitcoin ili za ekonomiste, ali činjenica je da se uspeh bitcoina ne uklapa u postojeće ekonomske koncepte bar kada se radi o njemu kao valuti (blockchain kao tehnološka podloga je druga stvar). Možda su tinejdžeri koji su kupovali bitcoin 2010. i sada postali milioneri ispali pametniji od ekonomista, ali ja i dalje na vidim odgovor bitcoina na neka standardna konceptualna pitanja. Postoji apokrifna izjava pripisana nekom profesoru ekonomije: "OK, vidim da to radi u praksi -- ali čik da vidim da li radi u teoriji?" Ovo je nešto tog tipa.

O poreklu novca, od Aristotela nasuprot Platonu pa sve do danas, postoje dve teorije. Jedna je teorija robnog novca i po njoj je novac nastao kada su neke vredne stvari počele da se češće koriste u razmeni. Plemeniti metali, naročito srebro i zlato, najpogodniji za čuvanje, oblikovanje i seckanje tako su postali novac. Kada se kasnije pojavio papirni novac on je sve do prvih decenija 20. veka bio samo hartija od vrednosti koja donosiocu daje pravo na propisanu količinu zlata.

Druga teorija je kartalizam, po kojoj neku robu novcem ne čini njena unutrašnja vrednost ili robna podloga, već država onda kada odluči da tu robu prihvata za naplatu poreza. Zbog toga je prelaz na papirni novac tokom 20. veka bio tako bezbolan i papirne valute se danas bez problema prihvataju. Današnji papirni novac nije više sertifikat koji vam daje pravo na zlato, ali vrednost ima jer u krajnjoj liniji znate da njime uvek možete platiti državi za porez ili usluge.

Bitcoin se ne uklapa ni u jednu od ovih teorija. On nema imanentnu vrednost kao robni novac, niti se može koristiti za plaćanje državi. Jedini način za bitcoin da ima neku vrednost je da ga prihvataju druge privatne strane u transakcijama. To je potpuni novitet u istoriji novca, jer se po prvi put radi o privatnom dekretnom (proklamovanom ili fiat) novcu. Postojao je privatni novac sa robnom podlogom; postoji državni dekretni novac; ali nikad privatni dekretni novac.

Najveći problem sa bitcoinom kao valutom je nestabilnost. To što njegova vrednost vrtoglavo raste nikako nije argument u prilog njemu jer nestabilnost valute isključuje mogućnost smislenog ugovaranja u njoj. Pristalice bitcoina dobro znaju da je njegova ponuda automatski ograničena i to je čest argument u odbranu bitcoina kao valute i navodno u prilog njegove stabilnosti. Ja nisam siguran od ograničenost ponude igra tako veliku ulogu.

Prvo, iako je količina bitcoina ograničena, može se napraviti neograničeno mnogo kopija bitcoina ili boljih kripto valuta. Već sada postoji na hiljade njih. Šta ograničenost ponude bitcoina uopšte znači kada ima neograničeno mnogo alternativa?

Drugo, iako je ponuda ograničena, cenu novca, kao i svega drugog, određuju ponuda i tražnja. A tražnja je kao što vidimo veoma varijabilna. Tako na jednoj strani imamo kvaziograničenost ponude a na drugoj veliku neizvesnost tražnje. To sve ukazuje na ogromnu nestabilnost.

Kod klasičnih valuta, poput evra ili dinara, ponuda je ograničena politikom centralne banke. Mnogi će reći da to nije nikakva garancija, ali zapadne valute već 30 godina nemaju nikakvu inflaciju, a u proteklih desetak godina veći problem bila je deflacija. Tražnja - želja za držanjem novca - je kod državnih valuta takođe varijabilna, ali mnogo manje jer monopolski karakter ovih valuta i naplata poreza u njima garantuju njihovu upotrebu. I kod tradicionalnih valuta ne samo da je tražnja novca relativno stabilna, već u situacijama kada bude nestabilna fleksibilnost ponude novca postaje prednost a ne mana. Na primer, tražnja za švajcarskim francima je negde oko 2009. naglo porasla. Švajcarska centralna banka je na to reagovala ogromnim povećanjem ponude, tako da je franak sačuvao bazičnu stabilnost. Jeste ojačao ali u razumnoj meri - ne desetostruko ili stostruko kao što rade kriptovalute.

Zato ne vidim kako se oscilacije bitcoina mogu zaustaviti. Jasno je da kriptovalute imaju neku korisnost u transakcijama, makar to bilo i za ilegalne aktivnosti, ali kada je ponuda neograničena a tražnja neizvesna onda nema nikakvih smernica buduće vrednosti. Ne znam koliko se to čak i može nazvati balonom jer se uopšte nemamo na šta osloniti u proceni nekakve prave vrednosti -- nema nikakvog fundamentalnog razloga ni da cena bitcoina poraste na $19,000 niti da danas padne na $12,500. Jedina vrednost koja u teoriji ima smisla je nula ili vrlo blizu nule. 
  Tko je John Galt? - Keltsko-helenska divergencija
Financial Times nedavno je objavio vijest kako je Irskoj odobrena ranija otplata ostatka MMF-ovih kredita, dok se u istom tekstu spominje kako je Grčka u pregovorima o trećoj rundi bailout programa. Obje zemlje su bile prilično “nastradale” tijekom globalne recesije, pa su se potom masovno zaduživale, međutim, Grčkoj svi ti krediti nisu previše pomogli, te su […]
   - Politički kompas (2)
Sweet Home Alabama   Prije nekog vremena napravio sam svoju verziju političkog kompasa. Ukratko, dijelim politički spektar ovisno o vremenskoj preferenci (koja je biološka podloga raznim idejama o potrebnoj veličini državnog aparata) i (ne)prihvaćanju biologije, odnosno bioloških razlika među ljudima (što je biološka podloga partikularizma i univerzalizma). Dodatno, dodajem da uopće ne vjerujem da ljudi […]
  Tko je John Galt? - Desni ljevičari
Danas je nedjelja, mnogima u Hrvatskoj neradni dan, ali ipak ne svima i baš to jako smeta domaćem kleru i sindikatima. Kao što je već vjerojatno poznato, nekoliko klerikalnih organizacija i sindikata pokrenulo je opet inicijativu za lobiranje državne zabrane rada nedjeljom, a ono što je pritom posebno žalosno i sramotno jest da je Crkva […]
  Tko je John Galt? - Zaboravljeni genocid
“Until the Left, and all the institutions influenced by the Left, acknowledge how evil communism has been, we will continue to live in a morally confused world. In the meantime, all good people owe it to the victims of communism to learn what happened to them. Even worse than being murdered or enslaved is a […]
   - Što znači to da nam nedostaje radne snage?
Da će nam svima skupa rasti plaće? Povećati se zaposlenost?   Vidite, ovako vam je to nekako…   Kada poslodavac kaže da ne može naći radnika, on zapravo misli da ne može pronaći dodatnog radnika uz plaću koju trenutno plaća. On zapravo može naći radnika povećanjem plaća za obavljeni rad. (Ali mu to nije zgodno.) […]
  Tržišno rešenje - Malo o Vijetnamu, SAD i Srbiji
Autor: Milan Ćirković
Nedavno sam slučajno naišao na interesantan pokazatelj u kojoj meri je slobodna trgovina (koju, kao što znamo, osporava horda idiota i na ekstremnoj levici i na ekstremnoj desnici) dobra stvar za odnose medju ljudima i može ako ne sprečiti ratove, kao što se Bastiat nadao, ono doprineti pomirenju i poštovanju među ljudima u posleratnom periodu. Pew poll je istraživao mišljenje o SAD u različitim zemljama sveta i među 50-tak država u kojima je istraživanje rađeno (Srbija nije među njima), najbolji rezultat, 84% povoljnih mišljenja o Americi, utvrđen je u... Vijetnamu.

Da nije u pitanju puka statistika govori i izuzetno prijateljski doček Trampa (a pre njega i Obame) u Hanoju, što su naglašavali i desničarski i levičarski mediji. Svi znamo za strahote Vijetnamskog rata, a da su one prisutne i danas govori vest koja se provukla na marginama samita o tome kako i dalje traje program pomoći žrtvama zloglasnog Agent Orange defolijanta. Znamo i da je Vijetnam, uprkos ogromnog uspona privatnog preduzetništva, i dalje komunistička jednopartijska država. Kako onda objasniti toliko proameričko raspoloženje Vijetnamaca?

Čini mi se da nema ozbiljne alternative „bastijatovskoj“ hipotezi da je ultimativni uzrok tome slobodna trgovina. SAD su najveći trgovinski partner Vijetnama i obim bilateralne trgovine se procenjuje na preko 25 milijardi dolara. Od „otvaranja“ početkom veka, ova vrednost je porasla više hiljada procenata, a američke investicije su prisutne u svim sektorima, sa efektima naročito vidljivim u malim i srednjim preduzećima. Ispostavlja se da je sloboda trgovine u ovom slučaju jača od politike, jer se taj proces odvijao uprkos višestrukim oznakama Vijetnama kao „netržišne ekonomije“ od strane američkog Kongresa. Ovaj ogromni obim trgovine nije mogao da ne ostavi pozitivne posledice po vijetnamsko društvo u celini, naročito kulturu. Procenat Vijetnamaca koji govore engleski je najveći u Aziji (među zemljama koje nisu bile britanske kolonije), iako je to u periodu rata i neposredno nakon njega predstavljalo ozbiljan rizik. Ovome pomaže i činjenica da je demografska struktura Vijetnama jako povoljna, sa velikim procentom mladih i životnim vekom koji se, kao posledica brzog porasta standarda, stalno uvećava. Kao što je jedan tamošnji novinar (zaposlen u državnom mediju, koji je i dalje pod partijskom kontrolom) rekao u razgovoru sa Zapadnim kolegama (parafraziram) „nema nikakvog razloga da vesti o SAD ne budu povoljno pokrivene. Rat je davna istorija. Mi smo okrenuti ka budućnosti.“

Naravno, dežurni srpski kafanski geopolitičari sigurno već imaju „u rukavu“ nekoliko teorija zavere, od kojih je valjda najsmislenija ona da je to posledica Trampove antikineske predizborne retorike. Da to ne može biti presudan faktor pokazuje činjenica da je proameričko raspoloženje bilo slično snažno u Vijetnamu u doba Obame, koji se nije isticao antikineskom retorikom. Takođe, ima drugih zemalja koje imaju tradicionalne sukobe sa Kinom i podozrenja prema njenom usponu, ali koje ne prati takvo proameričko raspoloženje kakvo vlada u Vijetnamu (npr. Japan, u kome 57% stanovništva ima pozitivno mišljenje o SAD u istom istraživanju, ili Indija, gde je analogna vrednost 49%). Pri čemu, uzgred budi rečeno, Vijetnam ima verovatno zaista najdugotrajniju realnu – za razliku od ponekih mitoloških – tradiciju „herojskog otpora“ (čitaj: pobedničkih ratova sa) raznim osvajačima, od Čin Ši Huang-tija, graditelja Velikog zida, preko dinastije Sung, Kublaj-kanovih Mongola, pa sve do Japanaca, Francuza, Amerikanaca, Crvenih Kmera i Maovih Kineza u 20. veku.

Sve ovo sadrži vrlo realne pouke za ovdašnje prilike. Nedavno je u poseti Srbiji bio Brajan Hojt Ji, pomoćnik zamenika državnog sekretara SAD, što je bio samo još jedan poziv ovdašnjim medijima i vaskolikom nacionalističkom (ali i komunističkom) bašibozuku da se izviče, iskrevelji i istovari, što u štampanom, što u elektronskom, što u internet formatu. Po ko zna koji put smo mogli da se uverimo da je sreća što Srbija nije u Pew-ovoj anketi – ne sumnjam da bismo bili na nivou islamskih zemalja, posebno Jordana, Sirije i palestinske Zapadne obale po nivou antiamerikanizma.

Međutim, primer Vijetnama bi trebalo da nam sugeriše i nešto drugo, naime da taj i takav notorni antiamerikanizam predstavlja samo posledicu nacional-socijalističkog i rusofilskog ispiranja mozga i ničeg više, odnosno ničeg što je utemeljeno u realnosti. Kada bi glavešine odlučile – kao što je vijetnamska partija imala mozga da uradi – da zaista nema razloga za „nepovoljno pokrivanje“ medijskih sadržaja vezanih za SAD, onda bismo se mogli nadati da bi se situacija u doglednom periodu unormalila. Kada bismo rešili da se, umesto patološke zaljubljenosti u mitsku prošlost, okrenemo malo više ka budućnosti, poput mladih Vijetnamaca, mnogi naši problemi bi postali rešivi. Zašto se to ne dešava, pravo je pitanje koje bi trebalo da bude postavljeno vlastodršcima. Nevolja je što se ni stav opozicije mnogo po tim pitanjima ne razlikuje.

Da rezimiram, srpski antiamerikanizam je maligna budalaština koja, naravno, nanosi najviše štete upravo Srbiji. Kakvi god da su navodni „razlozi i opravdanja“ za isti, svakako ne mogu biti ni približno sličnog reda veličine kao oni koje bi vijetnamski nacionalisti (ili komunisti) mogli pronaći. Ali, za razliku od obala Save i Morave, na obalama Mekonga ima daleko manje zlovolje i kalimerovski shvaćene "svetske nepravde". Kad su čak i komunisti u Vijetnamu bili u stanju da – zarad sopstvenih interesa, naravno, kao što i treba da bude – „okrenu ćurak naopačke“ i raduju se trgovini i saradnji sa SAD, te posetama američkih zvaničnika, činjenica da su srpska javnost i mediji pod udbaškom kontrolom onako monstruozno reagovali na prilično bezazlenu i rutinsku posetu g. Hojta Jia (ali i posete Zapadnih intelektualaca poput Herte Miler tu negde u isto vreme) govori da je ovdašnje mentalno i moralno stanje asimptotski blizu apsolutne nule. Da parafraziram legendarni naslov Česlava Miloša, i od zarobljenog uma postoji – zarobljeniji.
  Tko je John Galt? - Socijalistički potez tjedna?
U Hrvatskoj gotovo svaki dan obiluje socijalističkim apsurdima, ali protekli je tjedan bio zaista spektakularan, pa se teško odlučiti koji potez najviše impresionira: marksisti s najgoreg legla jugokomunističke propagande na državnoj sisi javno proslavili početak genocidalnog režima kojim je pokrenuto širenje jedne morbidne totalitarne ideologije zbog koje će deseci milijuna uskoro izgladnjeti do smrti 59-godišnji […]
<  1  2  3  4  5  6  7  8  9  10  11  >


contact@liberator.in
Liberator nije odgovoran za sadržaj na ovim stranicama koji je u vlasništvu njegovih autora.